Sanjaj,
najdraža moja,
sanjaj mi slatke sne,
prinčeve i princeze,
krilate konje i anđele
-u tvojim je snovima moguće sve-
Protrčati ispod duge,
biti veća od svemira,
oživjeti od jednog poljubca,
letjeti na krilima leptira.
Vjeruj u svoje snove!
Ostani što duže dijete!
K`o dlanom o dlan,
k`o treptaj oka
godine brzo prolete.
A život, k`o život,
raduje i boli,
i mnogo je toga što srce ne razumije,
al` ja ću uvijek nad tobom bdjeti
onako kako
samo majka umije.
Autor pesnikinja – Mirjana Ćalić-Lukić
Prošlo je pet.
Sat je otkucao.
Na peronu se tiskaju ljudi
Usnuli od progutanih želja.
Nema te.
U bistrou kraj perona čeka žena.
Na stolu su dve neispijene šolje čaja.
Na mestu dolaska i polaska,
u daljini vidim neko maše onome koga prati.
Prošlo je i šest.
Mašem svojoj želji.
Autor pesme – Gordana Ristevska
Pitaš me da li sam zaljubljena,
jesam, kažem ti onako sa smiješkom.
Oduvijek nešto il’ nekog volim,
možda sam eto, rođena s greškom.
Ja silno ljubim livade, šume
bistre potoke, puteljke tajne.
Proljetnu kišu, ko dijete volim,
nebo u noći i zvijezde sjajne.
Zaljubljena sam u rod svoj srpski
i narod koji strada i pati.
Srbiju volim, Kosovo naše,
Bogu se molim da nam ga vrati.
U smiraj dana srce mi igra,
volim taj prizor kad Sunce zađe.
Uz čašu vina, muziku grčku
vjeruj mi da je voljeti slađe.
Da zaljubljena sam, u bubamaru,
u svaku njenu tačkicu crnu…
I jaja pirgava u gnijezdu volim,
plašljivog zeca i hitru srnu.
Srce se moje zaljubi lako
u sve što zrači i srcu prija.
Volim ambare pšenice pune
i žito što tek hoće da klija.
I djecu volim, ta čista bića,
njihov me smijeh u život vrati…
I mame dječije drage su mi,
mada se više nasmiješim tati.
Zaljubljena sam u dobru knjigu,
ne žalim pare, ne žalim vrijeme.
Kad nešto želim od srca jako
to biće moje, nema dileme.
Kad nekog volim ja to ne krijem.
Jedan je život, ne budi sluga.
Volim da živim plućima punim.
Zaljubljena sam u trube s juga.
Buzuki volim, masline, more…
i školjku u kojoj bisera nema.
Volim da pišem, volim da pjevam
i ljubav mi je najdraža tema.
Zaljubljena sam u svaku dasku
male ćuprije iz moga kraja,
još samo ona ostade meni
da me sa djetinjstvom veže i spaja.
Meni je zaljubljenost mjera za ljubav.
Od zlobe bježim u njene skute.
Ako se i ti potrudiš malo
možda se eto, zaljubim u te’.
Autor pesnikinja – Silvana Aleksić
U Evropi, u srcu Balkana,
januarskog devetoga dana
devedeset i druge godine,
evo naše slavne otadžbine.
Toga dana i toga vremena,
Republika Srpska je rođena.
No, ubrzo, dani teški stižu,
narodi se na oružje dižu.
Hoće svka mala republika
da postane država velika.
Raspada se sva Jugoslavija,
odvoji se mala Slovenija
i Hrvatska istim putem kreće,
pa ti evo rata i nesreće.
Rat se vodi, gori otadžbina,
no tu Bosna i Hercegovina
na puteve ode strašne, krive.
U njoj maloj tri naroda žive:
Muslimani, Srbi i Hrvati.
Zlo se staro u narode vrati,
crni đavo neće da miruje,
krvavo se poče da ratuje.
Muslimani kreću krv da liju,
formiraše Bosansku armiju,
a Hrvati Vijeće odbrane,
da Srbima crna zora svane.
I dok gori sva Jugoslavija,
formira se srpska policija,
sinu munja iznad rodnog kraja,
u proljeće dvanaestog maja.
Vojska Srpske tada se formira,
jer ne bješe slobode, ni mira.
Srpski narod mora da se brani,
jer su ratni nastupili dani.
Gore sela i gradovi gore,
podrhtava svo Jadransko more.
Četir’ strašna ljeta i godine
po Bosni se ratuje i gine.
Meci zvižde, a granate lete,
dok na kraju devedeset pete
na pregovor svaki vođa pođe,
Americi do Dejtona dođe,
gdje konačno na jednom papiru,
postigoše sporazum o miru.
Republika Srpska je priznata
i Srbima na čuvanje data,
drugi dio je Federacija,
na dva d'jela Bosna se razbija.
Državna su to dva entiteta,
mnogima je pričinjena šteta,
napustili mnogi su imanja,
ali dođe do mirnoga stanja
i do svete preskupe slobode,
za balkanske nesrećne narode.
Republika Srpska živi, traje,
našeg roda čuva običaje,
slavi slavu Svetoga Stefana,
dan kada je Srpska formirana.
Svijet joj se i divi i čudi,
tu čestiti, dobri žive ljudi.
U slobodi nove kuće grade,
rađaju se, školuju i rade,
tu je zdrava, a i čista voda,
ravna polja, lijepa priroda,
planinske su tu čiste rijeke,
tu je temelj srpske kolijevke,
tu je groblje naših pradjedova,
Republiko Srpska, zemljo snova,
živjela nam, otadžbino mila!
Ti slobodna vazda zemlja bila.
Autor pesnik – Saša Nikolić
Čuj Krajino krvava haljino,
tebi pišem ove tužne rime,
o strahoti i progonu tvome,
sa suzama pominjem ti ime…
Zla vremena u zla gospodara,
kad te silna opkolila horda,
pa udari brat na brata svoga,
ne boja se ni ljudi ni Boga…
Krvava ti polja ostanula,
paljevina još i danas tinja,
a zidine nijemo ti ćute,
ne ostade ni jedna Svetinja…
Moj narode nesrećnoga doba,
od oluje još svjetlica sjeva,
a kolona umorna preduga,
u smrt gleda a Krajinu sneva…
Ostaviste sva imanja vaša,
da se dušman sad po njima širi,
na ognjišta ne možete doći,
korov raste sad po vašoj njivi…
Oluja se zaboravit nesme,
a ni mrtvi što živote daše,
ali pjesnik dok mu plače pero,
o pogromu jednom piše zna se…
Nek ih stigne Lazareva kletva,
i nek Božur nikne u Krajini,
i zazvone Srpska zvona opet,
u Krajini krvavoj haljini…
Autori pesnikinja Milojka Jelovac
Pred Bogom je jedino i prvo
pravoslavno to poluostrvo,
preko mora njemu se dolazi,
na sjeveru Grčke se nalazi,
to je Atos ili Sveta Gora,
pravoslavlja tu nam sviće zora.
Oko ove naše Svete Gore
prostire se sve Egejsko more,
cijelo je ono pravoslavno,
a Kareja sjedište je glavno.
Po jednome predanju starome,
Svete knjige pisaše o tome,
Marija je Presveta plovila,
u brodu je morem krstarila
iz Jope je prema Kipru pošla,
ali kad je do Atosa došla,
oluja je brod tu njen skrenula,
kao da je predskazanje čula,
uz veliku oluju i muku,
usidri se tu na Klement luku.
Svetoj Gori kad je pristupila,
Isusa je Sina zamolila,
da tu zemlju u njen vrt pretvori,
po cijeloj ovoj Svetoj Gori:
„Učini mi to Isuse Sine“,
zatim glas se začu sa visine:
„Evo majko i milosti moje,
neka ovo mjesto bude tvoje
nasljeđe, a i tvoj vrt spasenja,
raj na zemlji i mjesto poštenja,
raj i nebo neka se pokaže,
za sve one što spasenje traže“.
Tu je Jovan s njom apostol bio
i o ovom svima svjedočio.
Marija je zadivljena bila
Svetu Goru je blagoslovila,
sve od toga trenutka i tada,
Sveta Gora naša je do sada,
Sveto mjesto, vrt Majke Božije
tu ženama drugim pristup nije.
Sreći ovoj nije bilo kraja,
tu se nebo sa zemljicom spaja,
tu monasi mnogi boraviše,
manastiri tu se izgradiše,
Dvadeset je tu sad manastira,
radi Boga i Božijeg mira.
Mnoge zemlje naše pravoslavne,
istorije junačke i slavne,
manastire tu svoje imaju,
pravoslavlje da svoje čuvaju,
Rumunija, Bugarska, Srbija,
slavna Grčka i moćna Rusija.
Tradicija pravoslavna stara,
srpskog evo tu i Hilandara,
zadužbina to je Nemanjića,
svetitelja naših i plemića.
Tu je Sveti Sava boravio
Simeon se i zamonašio.
Tu molitve stižu u visinu,
monaha je srpskih tu stotinu,
što se mole i noću i danju,
pravoslavnom našem blagostanju.
Boga dragog poštuju i vole
za srpstvo se neprekidno mole,
za spas našeg cijeloga roda,
pravoslavnog srpskoga naroda.
Monasi su naša braća draga
i naroda srpskog prava snaga,
oni srpstvo vežu s nebesima
i mole se za spas svim Srbima.
Egejsko se zatalasa more,
kad zazvone zvona Svete Gore,
i sa našeg slavnog Hilandara,
i sad kao u vremena stara.
Tu su mnoge sada isposnice,
a i Svetog Save su posnice,
gdje monasi strogo se podvižu,
a molitve u nebesa stižu.
Pravoslavne tu gore svijeće,
radi našeg napretka i sreće,
neprekidno tu tamjan miriše,
sa plućima tu se punim diše.
Hvala tebi sa visine Bože,
pravoslavlju što svome pomože,
da ovakvu ima Svetu Goru
u Egejskom slanom, toplom moru,
a za koju vasiona znade,
monaha je preko dv'je hiljade,
što se mole za spas roda svoga,
blagoslov je tu Gospoda Boga.
Zahvalni smo svi Bogorodici,
Presvetoj i prečistoj vladičici,
Svetu Goru što nam blagoslovi
i svojim je vrtom što oslovi,
gdje se zemlja s nebesima spaja,
Sveta Gora to je mjesto raja.
Blagoslov je Božija velika,
za svakoga iskrenog vjernika,
ko na ovo svetilište dođe,
Hilandarom prošeta i prođe,
pomoli se tu Bogorodici,
za dobrobit svojoj porodici.
Zato braćo moja pravoslavci,
Vi, Hristove nauke prvaci,
Svetoj Gori vi rado dođite
i u susret Isusu pođite,
pomolit se tu Gospodu treba,
da blagoslov dođe nam sa neba,
gdje molitva nikad ne prestaje,
pravoslavlje da vječito traje.
Autor pesnik – Saša Nikolić
Da budemo bolji.
Prema sebi.
Prema bližnjima.
Da nije sve jedno.
Da jutra dočekamo mirniji.
Da noć čuje naše želje.
Da znamo kome verujemo.
Da ne okrećemo lako leđa.
Da okrećemo nove stranice.
Da znamo zašto.
Da ne tapšimo po leđima.
Da znamo da pružimo ruku.
Da prihvatimo.
Da otpustimo.
Da budemo jaki.
Da zasijaju zenice.
Od ljubavi.
Da volimo.
Ludo.
Da zagrlimo.
Da ćutimo.
Da dišemo.
Autor pesnikinja Gordana Ristevska
Drino vodo i pritoke tvoje
Vi ste dio istorije moje
Koju niko ne smije da mijenja
Slavna rijeko krvlju natopljena!
Koliko si progutala Srba?
Duplo manje sada imaš vrba.
Dve obale tvoje koje krase,
Zašto si ih progutala, zna se?
Da ćupriju sagradi na vodi
Srpska majka, Mehmed pašu rodi.
Ćuprija je i sad kao nova
Jedanaest krase je lukova!
Divna vodo, visokoga sjaja
Ti si rijeka , koja Srbe spaja.
Srcu mome bićeš uvjek mila
Nikada nas nisi ni djelila!
Piva, Tara pritoke su tvoje
Vjekovima ka matici plove.
Ko zna šta nas , u buduće čeka?
Ti si srpska, najsvetija rijeka!
Autor pesme – Ratko Popović
Odavno se kanim, presvijetla Carice
da Ti pismo pišem i istinu zborim,
da za Svetu zemlju ko i Ti se borim
da upali neko Tvoje voštanice.
Nad Metohom našim kruže grabljivice.
Dvoglavoga orla presjekli u letu.
I crveni Božur sveo je u cvijetu,
zanijemila davno zvona Gračanice.
Carski Prizren u pepelu cvili
spalili mu oltar i ikone.
Arhangeli gorke suze rone
Dušanovi dvori gdje su bili.
Nema vođe da se mača lati,
vinogradi bez čokota grožđa.
Nema Cara, a nema ni Vožda
da Kosovo opet rodu vrati.
Noćas Boga moliću, Milice
da nam vrati Dečanima Ždrale,
da Ti svijeće već jednom upale
i rastjera, crne zloslutnice.
– sloga –
Autor pesmnikinja: Zorka Čordašević
Sama pred vratima
bez ključa i brave.
Na leđima godine i zavežljaj želja,
-breme običnog smrtnika-
a s druge strane,
iza obrušenog zida,
uspomene u zagrljaju s paučinom
snivaju snove.
Tišina.
Bezdan bola.
U zjenicama oka
vatra i voda,
nepresušni izvori planinskog jezera
kao poslednji poklon kolijevci djetinjstva,
i plamen svijeće za duše
nikad prežaljene.
Da… Ja sam ona
s povratnom kartom u grudima
što iz godine u godinu
na temeljima prvih koraka
majčinom maramom suze briše,
tek ona
koja na obraslom, seoskom puteljku,
bosim stopalima, kao pjesnik,
svoju tugu ispiše,
i krene u noć.
Sa sobom nosim
uvijek istu, mjesečevu haljinu
istkanu daljinom
i oprost za one
koji je krojiše po svojoj mjeri.
Autor persme – Mirjana Čalić – Lukić
Bolnička soba,ja u krevetu,
oko mene nepoznati ljudi,
čujem u daljini njihov glas
al nikako da se probudim.
Polumrtav pred njima ležim
iznemoglo je tijelo moje,
osjetim te hrabre ljude
kako se za moj život bore.
Za život se Bogu molim,
kao majka za dijete svoje,
da pobijedim ovaj bol
i vidim najdraže moje.
Bol, bol sve više steže,
bližil se to kraju život moj
hej sudbino,moja saputnice,
Molim te,ne nanosi mi bol.
Autor pesme – Simo Ilić Simek
Neće biti srećan mnogo
ko na sreću gleda strogo,
ko je meri sa svih strana
i nalazi sreći mana,
ovu hoće, ovu neće,
tu ne može biti sreće.
Neka traži mnogo sreće,
i najlepše i najveće.
Sve što nije mera puna,
on na sreću ne računa,
mnogo hoće, malo nećem
tu ne može biti sreće.
Neko zavist mira ne da,
svoju sreću ne uzima,
jer je drugi više ima.
Tuđu hoće, svoju neće,
tu ne može biti sreće.
Ima jedna mudrost stara:
I za sreću treba dara,
srećan čovek – sreću stvara!
Autor pesme – Miodrag Tomić
U malome selu Koprivica,
rodila se Milunka curica,
ali hrabra kao muško dete,
da me Milun reče im zovete…
Radila je od jutra do mraka,
takvih gena rodila je majka,
nadničila i življela teško,
sa puškom je baratala vješto…
Kad počeše balkanski ratovi,
napadoše svi svjetski gadovi,
bujnu kosu odlučno odreza,
bjele grudi pod šinjel priteza…
Prijavi se kao dobrovoljac,
reče ja sam Milun mladi borac,
pitaše ga kolko ima ljeta,
on im reče tek je dvadeseta…
Učesnik je u svakome ratu,
vjeran kao rođenome bratu,
dosta puta ranjavan je bio,
stoički je sve to podnosio…
Molio se samo dragom Bogu,
da ga rane u glavu il nogu,
ne u grudi đe no srce bije,
da je žensko neće da otkrije…
No kad rane bolničar potraži,
i krvavi šinjel sa njeg svlači,
tada viđe što neznade vojska,
nije Milun no kršna đevojka…
Više Milun prikrivo se nije
ponos bio svoje divizije,
dva balkanska prošao je rata,
a sa bombom najbolje barata…
Okiti se Zvjezdom Karađorđa,
u juriše bješe prvi vođa,
pa Ordenom Legije od časti,
imal veće za borca počasti…
Orden Krstaš nosio sa palmom,
Heroina Milunka sa stavom,
i medaljom Miloš Obilića,
Bože mili ovog hrabrog tića…
I Albanske Spomenice dvije,
učesnik je Drinske divizije,
oficirskim činom okićena,
za sva bojna polja pregažena…
Ti Solunko Heroina Ženo,
ime tvoje čulo se daleko,
a potomci ponose se tobom,
sija zvjezda nad tvoijem grobom…
Velikani nikad ne umiru,
dok rijeke u mora uviru,
onda posle četrdeset ljeta,
tvoje ime kao cvjet procvjeta…
Ti Aleju Velikana krasiš,
pokoljenja od srama da spasiš,
Milunka će vječito da živi,
Veličini nek se narod divi…
Autori pesnikinja Milojka Jelovac
Na daleko nema ljepseg kraja
Od prirode Gospod te izvaja.
I ovako anđelima rece;
Neka Drina kroz Višegrad teče!
Demoni će zbog tog da nas krive,
Pravite je od Tare i Pive!
Biće njena dugačka maršuta,
Neka Drinom, Svetosavlje pluta.
U zagrljaj primiće je Sava
Njena voda Srbe će da spaja!
A o njoj će pisati se rime
Svetog Save, ona nosi ime.
Kad se Sava i Drina udruže.
Jedna drugoj svoje ruke pruže
I u Dunav uplove veselo,
Svome bratu, u Božije vrelo.
Zapjevaše anđeli u horu
Dunav krenu ka Crnome moru!
I na nebu nastade veselje
Gospodnje se ispuniše želje.
Višegrade imaš mnogo sreće
Što kroz tebe rijeka Drina teče
Ona piše našu istoriju
Koju hoće od Srba da skriju!
Al se zato Andrić potrudio
U djelima svojim ostavio.,
Svu istinu o našem narodu
On podari cijelom ljudskom rodu
Autor pesme – Ratko Popović
Tamo gdje jutrom šargija se čuje,
gdje narod živi kao jedna kuća.
Tamo, baš tamo ostalo mi srce
i svićala su najljepša svanuća.
Tamo sam i ja rođena sine…
Tamo gdje magla uz rijeku Bosnu
leži ko pamuk po cijeli dan.
Znam ne vjeruješ, ali baš tamo
život je bio lijep kao san.
Tamo sam i ja rođena sine…
Tamo gdje kandilo na zidu visi,
a krsna slava s pjesmom se slavi.
Tamo baš tamo, jedini moj
nebo se najljepše na svijetu plavi.
Tamo sam i ja rođena sine…
Tamo gdje lile se petrovske pale
da svojom svjetlošću osvijetle staze,
tamo su preci, tvoji i moji.
I svi se ljudi ko braća paze.
Tamo sam i ja rođena sine…
Tamo gdje potok vijuga bistri
i gdje je voda ko kristal čista.
Tamo ćeš uvijek pronaći sreću
bez djeteline sa četiri lista.
Tamo sam i ja rođena sine!
Autor pesnikinja- Silvana Aleksić
Želim uvek
kada dan utihne.
I kada noć zauzima mesto.
Želim tebe
kraj sebe imati.
Vrelu ljubav da vodimo često.
Želim čuti
nečujne talase.
mesečinu što priča o nama.
Želim i noć
da nam traje večno.
Da sam s tobom, da ti nisi sama.
Želim čuti
jecaje u noći.
I uzdahe što te srećnom čine.
Želim da si
na sedmome nebu.
Kad se tela naša ujedine.
Da blažesno
pokloniš mi sebe .
Dobar provod u toj ludoj noći.
Dok mi ležiš
u mom zagrljaju.
U ljubavne snove možeš poći.
Autor pesnik – Rade Pantelić
Ja prehlađen malo, doktorici dođe,
da dobijem lekove, da prehlada prođe.
Doktorka bi mlada, i zgodne je građe,
suknjica joj dosta kratka, šta li mene snađe.
Skidni se do pasa, da pregledam pluća,
pipkala me nežno, njena ruka vruća.
Dok mi drugom rukom, stavlja slušalicu,
te pomiče levo desno uz osmeh na licu.
Sad duboko diši, rekla mi je ona,
zvonke su joj reči, zvonile ko zvona.
Pregleda me tako, možeš se obući,
malo više čaja, moraš piti kući.
Tad pospravi slušalice, u džep pored belih grudi,
čiji miris od parfema, ugodno me čudi.
Obukoh se tako, kod doktorke mlade,
a ona mi nasmešena, jedan recept dade.
Autor pesme: Saša Gajić
U ovom trenu
negde sam daleko.
Ne zna se reći na kome sam putu.
Znaš da se nikad
vratit tebi neću.
Kraj slike postavi makar sveću žutu.
Postavi,upali,
da rasteraš mrak.
Da ti osvetljava slike moje lik.
Znaš da u noći,
dugoj i hladnoj,
Da sam dok ti spavaš, ja uz tebe tik.
Bila si kraj mene
moja mala maza,
moja lepotica za život u dvoje.
Sada si sama
sa suzom u oku,
hladno je mesto pokraj tebe moje.
Dok sveča gori
i vosak se sliva
tvoje oko mnoge suze bola pusti.
Bila si svesna
da je svemu kraj,
pa taj vapaj boli nikad ne izusti.
Autor pesnik – Rade Pantelić
Svako onaj ko pročita
ove pjesme moje,
nek se sjeti uvijek,
mile majke svoje.
Svako veče pred spavanje
pjevala nam uspavanku,
a sutradan svojim mlijekom
hranila nas na uranku.
Sa ponosom i osmjehom
dok nam ljubi lice,
brisala je ona kradom,
svoje suze radosnice.
Bila je sa nama
i kad nam je teško bilo,
Ništa ljepše i toplije
kao Majčino krilo.
Ona nam je u životu
mnogo sreće dala,
i zato ti mila Majko,
od sveg Srca HVALA.
Iz zbirke pjesama,Kad umre
poslednja nada.
Autor pesme – Simo Ilić Simek
O divnog li ovog našeg svijeta
i zimi nam poljsko cvijeće cvjeta
Grlimo se, jedni druge hvalimo
pomažemo svima siromašne žalimo
Smiješimo se, po ramenu tapšemo
prijateljski nastrojeni čudan ples plešemo
Spremni smo za bolje, iskrenu pomoć
u svako doba dana, zoru ili ponoć
I sve nam je baš po mjeri na mjestu
djelimo iste misli, trnovitu cestu
Slažemo se, čuvamo jedni druge
prevazicćmo skupa sve nedaće i tuge
Humani smo ljudi prepuni kulture
ne trpimo nepravdu ni crne torture
Zakon nam je na zavidnom nivou
veselo sve ko u komičnom sou
Za sve sramno nismo mi to krivi
nije loše nisu dani puno sivi
Živimo dobro po fejsu se hvalimo
lagano al ‘sigurno u plićaku se davimo
Autor pesme – Maja Rauković
Biti čovek reč je previlika,
ne krasi ga izgled, niti slika,
biti čovek stvar je dobre duše
koja želi da se zlobe sruše.
Biti čovek to je sila teže,
od zakona toga mnogi beže,
biti čovek – to je želja Boga,
voli sebe, voli svakog svoga.
Biti čovek, čovek i ostati
trebalo bi sa zlobom prestati,
voli sebe i sve ljude sveta
pa će sreća i tebi da cveta.
Biti čovek to je lako reći,
radovaт̕ se treba i tuđoj sreći,
biti čovek reč je prevelika
aл̕ postoji za svakog prilika.
Autor pesme – Ilija Todorović
R.P. Crnogorske stjene plaču,
ko jesenje hladne kiše.
suze teku niz Moraču,
a mi skupa nismo više…
M.J. Drino vodo što si tužna,
ne talasaš mutne vale,
Ćehotina a i Tara,
tvoje društvo skupa žale…
R.P. Kad proplače kamen sivi,
naraštaju nije lako,
svak svakoga tada krivi,
nije ljepo al je tako…
M.J. Ništa nismo Bogu krivi,
ispaštamo grehe tuđe,
pa nemože brat kod brata,
bez granice sad da uđe…
R.P. Djelili smo vjekovima,
zlo i dobro istu muku,
obećaše nešto njima,
odsjekoše desnu ruku…
M.J. Ruke naše odsječene,
sastaviće nekad neko,
tvrd je orah čudnovatan,
slavni Njegoš davno reko…
R.P. Teku suze po litici,
Piva Tara suze guta,
rjekom Drinom ka matici,
crnogorska tuga pluta…
M.J. Crnogorske tuge pojem,
i stihove ove slažem,
zar natovci i ameri,
svojom čizmom da nas gaze…
R.P. Sa Ostroga Vasilija,
svakim danom Boga moli,
zvjezda koja vječno sija.
da Srbiju Bog zavoli…
M.J. Kad Ostrogu pohitaju,
braća naša s druge strane,
nek neljudi ako smiju,
stanu da im i to brane…
R.P. Svevišnji će bolno tkivo,
žive rane da zacjeli,
nesmije se nedjeljivo,
nikad više da dijeli…!!!
Autori pesnik Ratko Popović i Milojka Jelovac
Dođi mi, dođi iznenada,
k´o rani behar trešnje cvijetne.
Došumi spretno k´o nekad davno,
u mirne tople noći ljetne.
Potrči kradom, skrij se od drugih,
kad selo zaspi u smiraj dana,
a onom našom stazom tajnom,
od drugih skrita, a nama znana.
Preskoči potok, pretrči lug,
obiđi šume kroz livade,
korakom hitrim, jelenu sličan –
ljubav je lijepa kada se krade.
Nebo ću molit´ da skloni zvijezde,
Vlašići braća neka te prate,
Danici sjajnoj prekriću lice,
krišom joj šapnut´ da pazi na te.
U džep kaputa sakriću Mjesec,
da ne bi sij´o skinut mu plašt,
lipa će zemlji saviti grane
i niko neće primjetit´ nas.
Ljubi me, ljubi voljeni moj,
nemoj da brojiš minute ni sate,
noćas mi sebe podari cijelog,
dajem ti ljubav čuvanu za te.
Pehari vina nek budu usne,
drhtava tijela žerave dvije,
jedno za drugo stvoreni mi smo,
ljubav je lijepa kada se krije.
Drhtaće tijela, treptaće snaga,
a tajna ljubav kroz vene teći,
ostavi šapat u mojoj kosi,
nek´ nema kraja skrivenoj sreći.
A kada prvi pijetli se jave,
kradom se vini kroz livade;
Gospod je spreman oprostit´ grijehe,
ljubav je lijepa kada se krade.
Autor pesnikinja Zorka Čordašević
Osviće još pomalo pospana zora,
iz daljina planinskih vrhova.
Pomalja se sunce, crvenije no juče,
dolazi svetlost dana, kao da se suče.
Zora koja budi okolinu, prirodu i životinje,
dok sunce sve većim žarom počinje da sije.
Odlazi noć koja je skrivala, neka nova rađanja,
rođena u tami ili mesečini, veća ili manja.
U daljinama iznad plavoga svoda,
oblaci dobijaju unikatne nijanse boja.
Kreću se oni polagano, u oblicima slova,
kao dečiji crteži uz boje iz snova.
Na daljinama mesec svoje obrise kaže,
kao da se kupao na nebu mlečne plaže.
Ponovo zaživeše stanovnici okoline,
a mlečna magla dolinom se polako vine.
Sunce menja nijanse boja sa toplotnom jačinom,
koja će biti toplija u vidokrugu tom.
Pomislimo za tren na živa bića, bez pomoći,
koja su stradala u tami protekle noći.
Sunce posle dostignutog vrhunca svoga žara,
okolinom toplotu ugodniju stvara.
Dakle, ono ponovo gubi jačinu svoga sjaja,
odnoseći sa sobom toplotu i svetlost kraja.
Ponovo dolazi tama, okolini i nama,
javljaju se i zvezde na visinama.
Pokušavaju bar malo popraviti noć svetlom,
pošto je ipak noć, za neke životinjice i lom.
Autor pesme – Saša Gajić
Često puta perom
ja misli iskažem
sa pisanjem stiha
k'o da sebe važem.
Sudbinu je život
davno prorekao
sa životom dosta
nosit’ sam se znao.
A život je težak
znao biti često
silom Svevišnjega
sačuvah se vješto.
Pa pero izlive
na papir napiše,
boriti se treba
sve dok čovjek diše.
Autor pesme – Ilija Todorović
Jesen šapuce lišćem pjeva
grme oblaci, svjetluca sjeva
Slušam melodiju obične tuge
noći teške, surovo duge
Umire cvijeće odoše laste
maglovita jutra samoćom časte
Urliče vjetar meni se žali
usne tvoje drugoj su dali
U snovima grlim sunčeve zrake
preplićem šarene dugine trake
Maštam o očima zelene boje
teško prihvaćam nisu više moje
Huje kapljice bogate kiše
ni jedna bol da izbriše
Munje lopovi nebom haraju
dani loši samo razočaraju
Ne volim jesen, nikad i neću
odnese osmijeh oduze sreću
Sivilo mojem licu ne stoji
Jesen ko jesen, suze mi broji
Autor pesme – Rauković Maja
Zlaćani rog lune nečujno nebom plovi
u tihom carstvu ljeta prolaze naše noći.
Zanesen gledaš kako mjesec zvijezde lovi,
a ja u zagrljaju uživam u slatkoći.
Pored nas teče r'jeka srebrno žuboreći
i širi svježi talas na grane vitih breza.
U ovom divnom času ne treba ništa reći,
samo me ljubi nježno, treba mi slatka jeza.
Čujem pjesmu daleku kojom zadrhti šuma
i vidim da će rumena zraka buditi zoru.
Vrani će konji brzo dići prašinu druma
i sahraniti lako novu noć na umoru.
Autor pesnikinja – Vera Koropkin-Ratkovac
Dušo moja dušo
kad bih mogo,kad bih u te ušo,
kaži dušo šta bih tamo vido,
dali bih se ili nebi zbog tebe postido.
“Kad već pitaš da ti kažem šta bi tamo vido,
bez ikakvog stida sve ono što si u me zido,
ako se je nešto iskrivilo i palo
brzo bi se samo još lepše prezidalo.”
Dušo moja dušo
kad bih mogo kad bih u te ušo,
voleo bih da oslušnem šta se u te čuje
šta se čuje i šta li se snuje.
“Eh čuo bi osećanja kako rastu,što rasteći bruje,
čuo svaku pesmu na nakovnju sreće što se kuje,
video ih svom lepotom kojom su stvarane,
u jednome kutku čak i one što trebaju biti ispisane.”
A dali bi dušo u te vido porodicu moju
i sve lepe dane spojene u godinicu koju.
“Ako zađeš u dubinu ove duše tvoje
pa slučajno ti nevidiš porodice svoje,
ne plaši se,otišli su tu na drugo mesto,
čas u duši čas u srcu ona šeta često.
Sve ono što je lepo i svi prošli dani
kao kakvo blago u mojoj dubini čuvaju se zaključani,
da slučajno zaborav za njih ne posegne,
da se koji danak ne sakriji ili ne pobegne.”
Autor pesme: Cakić Sveta
Dok dolaze zraci sa visina,
prelepa je cela okolina.
NHa vrh svoda ljube se oblaci,
ispod njega cvetali pašnjaci.
Cveće žuto, a zelena trava,
pa lepote u srcima stvara.
Okolina suncem obasjana,
uz oblake u nežnim bojama.
Na daljini sveti hram se beli,
oblaci ga miluju veseli.
Okolinu zelenilo steže,
krov od hrama zlatna boja veže.
Dok se čuju na domak i zvona,
po stazici šetala je ona.
Stazicu je već prekrila trava,
cveće širi miris livadama.
Lepotica cvetom se uzdiže,
a vetrić joj haljinicu diže.
Miluje joj bokove i grudi,
mladićima nove želje budi.
Okolinom ulepšava sliku,
već je spremna za ljubav veliku.
Ništa lepše od te zgodne građe,
usne su joj od šećera slađe.
Dok prolaze godine života,
ipak viđeh, što znači lepota.
Beše toplo i sunčano vreme,
vesela je prošla pored mene.
Lepotica kao cvet prirode,
gaze travu njene duge noge.
Zgodne građe, bele haljinice,
uz prelepo nasmejano lice.
Autor pesme: Saša Gajić
Dušo moja dušo
kad bih mogo,kad bih u te ušo,
kaži dušo šta bih tamo vido,
dali bih se ili nebi zbog tebe postido.
“Kad već pitaš da ti kažem šta bi tamo vido,
bez ikakvog stida sve ono što si u me zido,
ako se je nešto iskrivilo i palo
brzo bi se samo još lepše prezidalo.”
Dušo moja dušo
kad bih mogo kad bih u te ušo,
voleo bih da oslušnem šta se u te čuje
šta se čuje i šta li se snuje.
“Eh čuo bi osećanja kako rastu,što rasteći bruje,
čuo svaku pesmu na nakovnju sreće što se kuje,
video ih svom lepotom kojom su stvarane,
u jednome kutku čak i one što trebaju biti ispisane.”
A dali bi dušo u te vido porodicu moju
i sve lepe dane spojene u godinicu koju.
“Ako zađeš u dubinu ove duše tvoje
pa slučajno ti nevidiš porodice svoje,
ne plaši se,otišli su tu na drugo mesto,
čas u duši čas u srcu ona šeta često.
Sve ono što je lepo i svi prošli dani
kao kakvo blago u mojoj dubini čuvaju se zaključani,
da slučajno zaborav za njih ne posegne,
da se koji danak ne sakriji ili ne pobegne.”
Autor pesme: Cakić Sveta
A doći će vrijeme da mi osmijeh sine da k'o nekad sreća dušu mi ispuni.
Pa kroz srce bolno sreća se raspline da osmjesi na bol postanu imuni.
A doći će vrijeme tuga da se briše previše je dušu izmučila moju.
Pa da nova stranica života se piše da u duši žudno čekam sreću svoju.
I gledat ću kako nijema veče slazi s pogledom u nebo umilno što žudi.
Poželjet ću da mi mjesec sjetu blaži i da rosa zorom s’ osmjehom me budi.
A doći će doći, da mi osmjeh sine sa ljubavi opet oganj da mi plane.
Dušom će sreća da mi se raspline sa srećom će zora opet da mi svane.
Autor pesnik Ilija Todorović
Svani zoro i razbaci zrake duni vjetre rastjeraj oblake
Kad noć mine i osvane zora sunce zrake prospe s Durmitora
A obasja strane i litice jutro zorom kad umije lice
Kad izjave stada čobanice
Stoji jeka zvona i caktara slušaš pjesmu ptica iz omara
Jastreb klikče sa strmih litica a čuje se pjesma plastilica
Zene vodu sa izvora nose neđe kosci otkivaju kose
To je zora surog Durmitora
A durmitor čudljiva planina
Mnoge tajne krije u njedrima
S desne strane Tara valovita
Komarnica s lijeve manita
I sad kažu u ovu planinu možes sresti Marka na Sarinu
Traži dvore ujaka Momčila čuješ vrisku konja Jabučila
Pro točila i gustih omara traži svoga mrtvog gospodara
Srest ćeš srnu kako doji lane i hajduka vida grdne rane
A ujutro neđe na uranku srešćes vuka stoji na proplanku
čujes Taru u bregove bije gledaš ljute prisojkinje zmije
Slušaš riku mrkije međeda iz kanjona iz tarskije greda
Gledaš klance sance i aluge
Vidiš vilu česlja kose duge
Tu su guste gore i omari suri oro planinom se stari
Gorskog vuka divokozu cera i aždaje i crnog jezera
Tu zmajevi ljubave i vile tu su mnoge vojske krvarile
Tu je turska kasapnica ljuta
I mramorje njino oko puta
Kad pogledas s vrha Durmitora
Sve se vidi do sinjega mora
Vidiš dvore vojvode Momčila čuješ vrisku konja Jabučila
Sa bedema Pirlitora grada suze roni Jevrosima mlada
Tu je kažu kralj Vukašin prvi
Mrnjavčević pod bedeme ove
Vidosavu ljubu Momčilovu razapeo konj'ma na repove
Preko Tare Ljubišnja planina težak grijeh nosi na plećima
Ledna rosa sa gore zelene to su suze snahe obljubljene
Kukavica što po gori kuka to je snaha Šćepana Kosače
pokraj lednog vrela Vojinova časti joj se i obraza tace
Tu je neđe Ćirova pećina
Odatle se vidi ko na dlanu
Trave bere da meleme pravi sinu smrtnu da izvida ranu
Tu je voda Svetitelja Save čudo božje iz davnih vremena
Terzin bogaz Djevojački kamen Prutaš Gruda Kamena sijena
U podnožju planine Prutaša stoji mramor zarasto u travu
to se mjesto Do Todrov zove tu je Todor izgubio glavu
Nema majka no njega jednoga
Ljepši i od Apolona boga
Pa ga čuva ko oka zjenicu dokle svoju osnaži desnicu
Od zlih oci i rđava bata momče kao jabuka od zlata
Nema cure u devet plemena da je rasla u ona vremena
Da je ljepša no bijela zora rodila se nije za Todora
Zalud majka govori mu stara moj Todore srce iz njedara
Nema majka no tebe jednoga preklinjem te zadoja ti moga
De se ženi snaju mi dovodi da ti sina naslednika rodi
Majka će ti svate opremiti i za tebe curu isprositi
A sin majci na to odgovara
Prođi me se majko moja stara
Još mi majko do ženidbe nije a u srcu jednu tajnu krije
Da je dao zlatnu belenzuku i u ruku s prstenom jabuku
Ništa od tog ne zna majka stara da je njemu srce iz njedara
Zarobila lijepa Ružica ljepša nego sa neba Danica
Od kad sunce s Durmitora grije ljepša cura rađala se nije
Vitka stasa a bijela lica crne oči ispod obrvica
Gore kao dvije zublje luca s krila bi joj Becki Ćesar ruča
A zubi joj ko niske bisera zbog takve se mijenja i vjera
Veselo joj nasmijano lice vrat bijeli ko u labudice
Osmijeh joj ka no rujna zora jel to vila sišla s Durmitora
Kosa boje prezreloga žita ni primać joj nije Afrodita
A kamo li sa zemlje djevojke još na gajtan zategnula dojke
Pa joj jelek od bijesa puca
I vezenu đeisiju buca
Noge vitke ko u srne lake a na njima građene opanke
Zor djevojka i momak delija al zaludu kad je ne batlija
Na Olimpu spavaju bogovi u Sodomu nečastive sile
a visoka Durmitor planina to su dvori Ravijojle vile
Kažu da su na Vjetrena brda svako jutro u cik zore rane
vile svoje pletenice plele i s planine gledale čobane
Kad izjave na planinu stada jek čaktara čujes sa Postola
a momamčka odjekuje pjesma od Bobana i Dobroga Dola
Gleda vila mladoga Todora od požude tijelo joj trne
onda tiho sebi progovori moj ćes biti ili zemlje crne
Pa s'porukom otpremi sluskinju sjutra rano čim osvane zora
i čim sunce svoje zrake prospe mladoga mi dovedi Todora
Da mi mrsi kose ne mrsene da mi ljubi ne ljubljeno lice
da u mojoj uživa ljepoti da se mane mlade čobanice
Samo nek se ne igra sa glavom nek oružje ne nosi iz kuće
u nedjelju na svete trojice neka ovdje bude u svanuće
Nađe vila mladoga Todora na izvore poijaše stada i sa njime lijepa
Ružica sunce sija dok se smije mlada
Smjerno priđe i nazva im boga onda reče kraljica me šalje i poruku
od nje mu prenese sad slušajte šta je bilo dalje
Nasmija se mladi seratlija pa joj veli Djevojko lijepa
jel kraljica luda il bijesna ili ti je kod oči slijepa
Što će meni iz pestera vila za šta će mi bogatstvo
i slava što li će mi kadifa i svila kad Ružica na mom srcu spava
Noć razminu zvijezde se gase tek opuči s Durmitora zora
vila zlatom jagluk vezen šalje tankoj kuli mladoga Todora
Na jagluku izvežena slova
Zlatnom žicom suncevoga zraka Ravijojla ovako mu piše
ooo Todore nemala te majka
Šta to radiš šta si naumio zar ćeš svoju iskobiti glavu
U pamet se uzurli delijo ne preziri bogatstvo i slavu
Nemoj staru ucvijelit majku u knjizi mu govoraše vila soko leti nebu pod oblake
pa i njemu salome se krila
Ti si moju odbio ponudu
Meni mladoj naturio manu da sam muško zvala bih te
da se ogledamo na dugu megdanu
Zato dođi ponesi sviralu ja ću igrat ti sviraj delijo ko izdrži
dok zora ne svane taj je slavu i megdan dobio
Todor gleda svilena jagluka čita sta mu zbori sitna
knjiga na srce mu pade neka muka
A na čelo navali se briga
Jer zna dobro čim ga vile duže riječ daše al na tanko uže
No mu ponos ne da da ustukne on će ići pa nek uže pukne
Banu momče na Jablan glavice u pasu mu nema ledenice
Ni za pasom oštra jatagana spremao se nije za megdana
Use duma jeli riječ tvrda uto izbi na Vjetrena brda sjede vile na zelene jele
Duge kose niz pleći rasplele
Među njima Ravijojla mlada e kakva je stotinu joj jada
Pletenice duge raspustila kose pale preko vitih krila
Svome oku ne veruje ona dali gleda boga Apolona
Il ga vila rodila u gori pa ovako njemu progovori
Oooo Todore iz gore hajduče što me bolan ne posluša juče
Durmitorski najljepši cvijete da u moje živis vilajete
S Durmitora vile da te dvore a krilima da ti prave lada pokraj mene
da ti sviću zore da te ljubi Raviojla mlada
Il da s tobom idem tankoj kuli da odbacim vilinske odore
da ti rađam šceri i sinove pokraj tebe da mi sviću zore
S riječi je prekide Todore slušaj vilo sa Tarskije trana možeš imat
saraje i dvore al ne ljubav Todora čobana
Možeš imat gradove i sela možeš imat na tovare blago
al ne ljubav koju si željela niti ljubit kog je tebi drago
Draža mi je suva kora ljeba što pojedeem iz torbe tkanice
svo bogatstvo odavde do neba pusto mi je bez moje Ružice
S tim si smrtnu potpiso presudu viknu vila s gordog Durmitora
sad ćeš ludu izgubiti glavu niz litice bacite Todora
Poskakaše vile sa omora šta to rade teški jad ih naša
i baciše mladoga Todora sa litica visokog Prutaša
Čaktar lupa na bijela stada dok planina kupa se u rosi
javi ovce čobanica mlada sitan vezak u rukama nosi
Vezak veze od bijele svile pjesmu pjeva tiho ispod glasa cura
ljepša od bijele vile dok je guja šinu preko pasa
Zaledi joj srce u grudima mrak nastade ugasi se zora
ne vjeruje svojijem očima gleda mrtvog u krvi Todora
Pisnu mlada ko ranjena srna Moj Todore nado ugašena
jeli ovo zla sudbina crna izgubih te srećo ne nošena
Muk nastade planina zaćuta skamenjene zvijeri
i ptice samo piska odlijeze ljuta ojađene mlade čobanice
Zavija mu rane u jagluke sa izvora vodom mije rane
na grudi mu sklapa bjele ruke a lelekom doziva čobane
Gavran zedan krvi od hajduka vazda gladan junačkoga mesa
čobanicu sluša kako kuka i od tuge krilima otresa
Sleće s grane na zelenu travu od žalosti i sunce utrnu
al momačku ne nagrdi glav no kandžama kopa zemlju crnu
Od kad gavran krv junačku pije ljudsko meso od kad mu je hrana
crnja zora svitala mu nije nit mu težeg dolazilo dana
Gleda mlade na zadnjem rastanku ledne usne zadnji put cjeliva
pa u lednu polozi ga raku Durmitorska nesrećna odiva
Ledan kamen stavi mu pod glavu pogledaj me srećo moja mila
lice grebe čupa kosu plavu a nekakva podiže je sila
Kukajući ode uz planinu na život je izgubila volju
svoja stada bijela razminu ostavi ih nek ih vuci kolju
Niđe glasa muk planinom vlada vite jele povihaju grane
roni suze čobanica mlada svoje zadnje naslućuje dane
Suze kaplju po zelenoj travi dok se tužna uz planinu penje
vene trava i zumbuli plavi a od suza stvara se kamenje
I sunčevi potamnješe zraci sva priroda od tuge uzdiše
planinom se nadviše oblaci jele grane oko nje saviše
Skamenjena neđe u planini ostala je ko na mrtvoj strazi
svog mrtvoga vjerenika pazi da mu rane i muke ublaži
Autor pesme: Božidar Mićanović
