Pripremio: Mr. Slobodan M. Čurović
Srpskoj kulturi je potreban zdrav ,nacionalan projekat, istinitog identiteta i predstavljanja.
Koncept postmoderne (kao trenutne stilske formacije, umnogome je udaljen od tradicionalnih vrijednosti srpske kulture , od onog izvornog i srpskog predznaka, sve više koketirajući sa evropskim servisima kulture, kulturnog izobličavanja i nametanja kvazi estetskog. Srpska kultura danas je urušena, namjerno bačena u zapećak pred lažnim kulturama i kulturnjacima. Kakav je naš odnos prema majčinskoj srpskoj kulturi i šta ona podrazumijeva? Jesmo li mi dorasli tom pitanju? Zašto se tuđinska kultura imitacija i kvazikvaliteta proglašava našom izvornom kulturnom ponudom? Zašto smo folklor i gusle, igre, pjesme, predanja potisnuli, zašto smo stidno poklekli, a sve u ime opijenosti jevropskim ponudama. Zar da zaboravimo narodnog guslara Tanasija Vućića koji je 1927. god. u Pragu na Univerzitetskom slavističkom centru pjevao pred studentima a kasnije i pred Masarikom. Godinu dana kasnije od njega je dobio Orden bijelog lava prvi stepen. U Berlinu je snimio dvadeset gramofonskih ploča na Fonografskom odjeljenju od kojih su dvije zlatne ,pronoseći slavu i svjetlost podvigovanja ovog našeg svetog instrumenta. Zar nam više nijesu umilni zvuci naše pjevajuće istorije, zar bluz i džez da naše srpsko „biti“ ukrlje ionemijeme.
Jesmo li mi vjerni kulturnici ili ponavljači, dodvornici druge novokolonijalne kulture, nesrasle sa našim postojanjem i istorijskim hodom.Zašto se stidimo svojeg?
Jesmo li mi ćirilična, izvorna srpska kultura ili hrvatska, nametnuta latinična kultura, jer bitno je i pismo na kojem ćemo saopštavati duhovni sadržaj, naše religiozno, moralno i umjetničko „vjeruju“. Da ne prolazimo pored grobova predaka, kao nepoznatih i hladnih pismena.
Srpski jezik je kuća, pismo je ćirilični (ali samo ono) krov.Jezik je bivstvo, pismo je kov, najsrodnija kovča kojom smo vezani za prošlost, da bi zakoračili u budućnost. Da ne budemo gola raskulturnjena ledina, da budemo svoji, oni Srbi, ali bivši pravi Srbi.
Kafkijanski proces je samo procesić u odnosu na neprestana rasrbljavanja, raspismenjavanja, rašćiličarenja (naročito u srpskoj negdanjoj Sparti, Crnoj Gori ).
Izgleda da se kod nas svakih pedesetak godina pojačava ta brutalnost gašenja svega srpskog, namjerne zaboravnosti, jer kovači lažnih zloslutnih pismena i nesrpskih pisama ne miruju u nastojanju da se rugaju svim srpskim(čitaj najboljim svojim ) kulturnim, duhovnim vertikalama , da ih ponište i pregrabuljaju.
– Zar je Njegoš, još uvijek oburdani vladika i vladar Crne Gore zaslužio, da bude utamničen u lednoj faraonskoj izvještačenoj grobnici (po ukusu komunjarsko- vatikanskom ) da nema mira koliko su ga puta dekretima selili, ne poštujući njegov amanet skromne kapele , da tu počine na jezerskom vrku bliži zvijezdama, misli luče i mučeništvu.
I njegov jubilej žele smandrljati i predstaviti ga kao neko strano tijelo u biću „valjatne srpske Crne Gore“ , a ne kao njenu kičmu i žilu, osunčanu genijalnost tajnočuvca lovćenskog , otrgnutog u svesvjetija sa stegom zemnog. Hoće da ga predstave i karikiraju kao drugačijeg nepoznatog, a ne obilićevskog, krvavu suzu srpskog nadnebesja i najdalekovidnije srpsko slovo.
– Dan Svetog Simeona, državotvoritelja, sr(b)skog svetoroditelja i prvosveca gotovo se i ne pominje (da nije litije naše svete crkve ulicama Podgorice ) ne bi ni zali da je na obalama Ribnice rođen otac Svetog Save, a da zidine njegovog grada djeluju sablasno pusto, zarasle u korov i kontejnerizacijom zatočene.
– Od Podgorice do Zete (nekada sr(b)ske ponosite, do centra Golubovaca, na nekih 15 kilometara samo su dva ćiriličnas natpisa (restoran „Zlatibor“ i Restoran kod Milete ).
– Podgorica tone po novorjeku u latinično prijevođenje, jer je do te mjere osakaćena ćirilica, sa mrzilom srpskog i forsiranjem latinice da se osjeća nelagoda, po jednom podlo zaumljenom planu, čiji su centri kroatocentrični, dozirani evroatlantskim izvoznicima nazovi kulture.
– Tv i većina štampanih medija izuzev opozicione novine „Dan“ stvaraju karikaturu od srpskog jezika, u forsiranju nekog nepostojećeg lingvističkog, političkog jezika, crnogorskog, sočno obogaćenog hrvaštinom(đetinjstvo, senčenje (strastvena izvedba, kućanski poslovi, mobitel, uknjižba, izvana. Retorika naročito sportska je prepuna tih novotarija (poravnat rezultat, neko je zabio gol, kazneni udarac …
– Šta tek reći za nastavne programe gdje je prebrisan , isključen Sveti Sava, jer je nepoželjan, jer je „osvajač“ (iako se nekada pjevalo u okviru svetosavskih svečanosti:
„Sve što nama treba dobijamo s neba.“
Ali zavladale su zemne kategorije, jer ako se grkoliko prisjetimo nekih prošlih šezdesetak godina, bili smo obogaljeni i ljudski prestravljeni osobenom ateističkom inadžijskom matricom, koja je boga proglasila za partijskog neprijatelja a crkve i manastire pretvarala u nužnike. I nigdje pogubnije ni razornije raščepljenje svega srpskog nije bilo kao u Crnoj Gori. Mitropolit crnogorsko-primorski Arsenije Bradvarević je osuđen za verbalni delikt na 11 godina zatvora samo što je pomenuo srpske muke i stradanja u izvitoperenoj Endehaziji.
Dvadesetak godina unazad novokoskojevski ljubitelji kulta bravara (što je Srblje bio zabravio da ne znadoše ko su) ostrašćeni dukljani pozivaju prilikom izbora birače da će se uništavanjem srpskog korijena Crne Gore ostvariti „povijesni san o Crnoj Gori kao sastavnom dijelu Crvene Hrvatske.
-Radi kratkog podsjećanja stranci su nekada govorili o Crnoj Gori :
„Jezik kojim se govori u Crnoj Gori je srpski.“
(A. Delari ,Crna Gora ,CID, Podgorica ,2003.)…
Naše pismo je naša kultura pamćenja i postojanja. Nama se sumnjiva subkultura svedena na kič i užasavajuću pornografiju (pod vidom performansa) neprestano servira i truje nas, pod etiketom „kulture“ (tog mrtvog mora evropske kulture, kako je govorio Ave Justin Popović)
Kuda gledaju kreatori kulture, samozvani estetski zakonodavci , koja je to količina kulture i kakve, koja je naša lična karta i kako definisati srpsku kulturu danas?
Mislim da nam svima nedostaje veći protok informacija i kulturna saradnje odozdo. Kad kažem odozdo ne mislim pežorativno, ali je činjenica nažalost da pretplatnici kulture vedre i oblače i stvaraju jedan izolovani kulturni milje, gledajući sa parnasovskih visina ,proizašli iz komunističke mustre, vješto se prilagođavajući trenutku, ukusima ,„snobovski“ pod vidom samoreklamacije i samopozivanja , jer oni su vješto prigrabili tu titulu vječitih kulturnih umijetnika, čudesno opstajući u svim režimima.
Srpska kultura u Crnoj Gori je zarobljena kultura, od pojedinaca i srpskih zakupnika identitetskih pitanja . Ona je rašivena i plemenski i konceptualno, ona je svedena u pojedine kružoke, koji su zakupili i medijski i književni prostor u Srbiji, pozivajući se da su neprikosnovenii proizvođači srpske kulture i autentični, bogom pozvati pjesnici, bez kojih bi naš prostor bio siromašniji, a mi puno nesretniji da nije njih.
Nažalost u pitanju su uglavnom pohađivači i sakupljači indeksa i nepoloženici semestara, koji su uhljebili itekako svoje prizivanje Sr(b)stva, jer ono postaje za njih unosni rudnik naplaćivanja Srpstva.
.Iz nastavnih programa nestaju srpske veličine, uvode se minorne veličine ,lokalni pisci u pokušaju, a sve sa ciljem stvaranja novog dukljanskog čovjeka, istrgnutog iz korijena, nestvarnog, građenog po profilu nametnute „isprazne“ kulture i kulturisanja.
Takve su i manifestacije, festivali, pjesnička posijela po postmodernističkom receptu, mutne, maglovite slike, proglašene su za vrijednosti , zateturao se neki novi Remboovski pijani brod.
Literarna produkcija je uglavnom polatininjena i pokatoličena, u svjesnom odricanju i distanciranju, po partijskim direktivama od svega što je srpsko, istinski pravoslavno.
Nama je potrebna kultura srpske samosvijesti. srpskog kroja, izraz i snaga našeg bića, koje je tokom svih vjekova svojom usmenom i pisanom književnošću svjedočilo o tome da smo Srbi, nesretni, čerečeni , kolčeni na nepočin- strašnom polju, svakome na smetnji, zamršeni u našim naravima, nevični da gradimo svoj vrt kulture, kao svoju odbranu i svoje preimućstvo. Svaki dio gdje su Srbi jeste jedan omladak, jedno grlište vrline i nadanja.
A zaista se imamo podičiti, kroz svjetlosni srednji vijek, kroz romantičarski zanos, kroz naš realizam obojen folklornim, predanjima, vjerovanjima, kroz savremenu književnost, kroz igru i pjesmu, običaje, kroz bratobraništa, jer se nije samo sabornički pjevalo, već i živjelo.
I u tome je naša snaga bila, onaj vitalizam koji je toliko tražio u književnosti Skerlić, što nama danas, djeci ovog vijeka nekako iščezava, jer smo učaureni u usporeni u floskulama atomskog doba i globalne književnosti, koju pokušamo neuspješno da imitiramo, ne vodeći računa o zaštiti svog kulturološkog koda, ne znajući, niti prepoznavajući svoje mjesto u porodici evropske kulture, jer nekako sa snebivanjem i potcjenjivanjem komuniciramo sa „demokratskim“ svijetom. Ako ne poštujemo sebe i svoju duhovnost neće nas ni drugi poštovati.
Zato su i ovakve tribine, neophodne da sačuvamo vjeru u sebe, da „progledamo“ i da svoje kulturne vrijednosti sa ponosom pokazujemo svijetu, čuvamo kao amanete svoje neprolazne pjesničke, umjetničke vedrine ,da ih ostavimo neokrnjene, neukradene za generecije koje dolaze. Čitava naša kultura je svojevrsna divotna freska, koja je izdržala sve bodeže i paljevine, miomirisna pjevalnica i leleknica. Dok smo zagledani u njeno lice, imamo se u šta oglednuti.
